Slučajan događaj iz mog ljubavnog života...
Izgleda da snovi konačno počinju da mi se ostvaruju... Sanjao sam, kako kaže Brega, noćas da te nemam... Ružan san, istina, ali snovima se ne gleda u zube... Na šta bi svijet ličio kada bismo birali snove koji će da nam se ostvare? Na Pakao, rekao bih... Nikako na Raj...
Išao sam prije par dana u rodni grad... Došao, razgovarao, vratio se... I šta smo uradili? Da li misliš da je sve isto kao prije? Možda, ali kao prije pet godina, kad se još nismo poznavali... Ali nikako kao prije mjesec dana...
E moja I... Zar stvarno misliš da ćeš sresti još nekog kome su idoli Niče, Murakami i Bitlsi istovremeno? Ne misliš valjda da ćeš naći još nekoga ko će moći satima da ćuti i da te sluša, a onda satima da ćuti sa tobom? Tvoje je da pokušaš, a moje je da čekam... A ide mi čekanje, moram da priznam... Prvih desetak godina sam bio malo nestrpljiv, ali sam se navikao, pa mi je sledećih pet-šest godina brzo prošlo... Onda si konačno došla; ali tek što sam počeo da ti otkrivam neke stvari o kojima nisi mogla ni da sanjaš, ti razmišljaš o odlasku... Sjeti se svega čega se ja sjećam... I dobro razmisli... Ne znam šta drugo da ti kažem...
"Ne traži me sutra, ako ti danas nisam potreban"...
Ne prekidaj ono što treba da traje...
Probaj da mi oprostiš, okreneš leđa nečemu ljepšem i boljem i vratiš se meni...